2006-11-07

(MI -11/2006)

 

KOMENTAR – MI ODGOVARAMO

 

PRAVO, PRAVDA I MORAL

 

  U vremenu kada se naše novine i vijesti u elektronskim medijima sve više pretvaraju u krvave kronike i policijske biltene jedva da je novost reći da nam je društvo u dubokoj moralnoj krizi. No još više od toga može nas zabrinuti da mnogi u našem društvu - u kojemu je kršćanski i naravni moral uvelike napušten ili zapušten – vjeruju da se pravnim reformama u ime efikasne pravne države, bez duboke i korjenite obnove morala, može postići da naša država bude ne samo pravna, nego i pravedna i moralna.

   Nedavno otvoren proces koji se vodi protiv okrivljenika zbog kaznenih djela ubojstava počinjenih tijekom Domovinskog rata daje nam na poseban način misliti o toj temi. Kršćanski stav o tome sasvim je jasan: hotimično ubojstvo velik je zločin. Pri tome se glas savjesti, kajanje i oproštenje prepušta svakom pojedincu i Bogu, ali kršćanski moral predmnijeva dužnost građanske sudske vlasti da istraži svako ubojstvo i krivca, ako je moguće, privede pravdi. U tome svjetlu gledano i ovaj se slučaj mora do kraja i jasno rasvijetliti, kako zbog žrtava, tako i radi pravorijeka nad okrivljenicima u smislu njihove krivnje ili nevinosti. To je razina pravne države.

Razumno je međutim pretpostaviti i to da će proces biti vođen tako da ne samo istinito utvrdi činjenično stanje vezano za optužbe, nego i tako da vjerno odrazi povijesnu logiku, odnosno istinu o tom tragičnom i slavnom razdoblju hrvatske povijesti. Tu su zadaću naša pravna država kao i međunarodna pravna tijela do sada nažalost propustila izvršiti u mjeri što je nalaže povijesna istina i pravda. Kad je o državi riječ, ona nije pozvana biti samo pravna nego i pravedna. Stoga je hrvatska država morala prvo istražiti sve ratne zločine ili bar one najteže što ga je počinio agresor tijekom svoga divljanja po Hrvatskoj, kada to već nije učinio haški sud. Utoliko, dok je na slobodi čitav agresorski generalštab, zajedno sa svojim političkim nalogodavcima,  neprocesuiran ni od koga po zapovjednoj i svakoj drugoj odgovornosti, suditi visokim hrvatskim časnicima za eventualno počinjeni ratni zločin, koliko god to bilo pravno utemeljeno, znači u narodu izazvati ne mali broj pitanja i nedvojben osjećaj da nešto nije u redu, da to nije pravedno i da ne odražava povijesnu istinu.

  Pa i da smo učinili to što nismo, time još ne bi bio iscrpljen moralni kontekst cijele priče. A moralni kontekst nalaže nam da, ako smo tako velikodušno oslobodili od pravnoga progona brojne vojne i političke pripadnike agresorske strane, iskazavši time neuobičajeno veliko razumijevanje za mentalne prilike u kojima su oni izabrali ili su bili navedeni i zavedeni na, povijesno gledano (ne pravno i pojedinačno), zločin s predumišljajem protiv svojih susjeda i svoje domovine (i još smo ih u ime mira i suživota pozvali da se vrate i kuće im obnovili), koliko bismo onda sućuti i razumijevanja morali pokazati za one koji su, braneći hrvatsku zemlju, eventualno počinili zlodjela kao, opet povijesno gledano (ne pravno i pojedinačno), prekoračenje nužne obrane? Ne bi li naše razumijevanje za te naše povijesne okolnosti – da smo bili napadnuti i da smo se bili dužni braniti – moralo biti bar jednako onom razumijevanju koje smo pokazali za povijesne okolnosti i mentalni sklop agresora? Tek bi u tom kontekstu pravna kazna za svakoga ujedno bila pravedna i moralna.

  Imati samo pravnu državu još ne znači imati pravednu državu, a još manje znači imati moralno društvo.

 

KOMENTAR

 

Hrvatska mila i jedina!

 

  Kao da je jučer bilo, a evo nam već petnaeste obljetnice vukovarske tragedije - junačke obrane i pokolja nad Hrvatima i svima koji su branili i voljeli Grad, naš novovjeki Siget. Mnogo je pitanja koja 18. studenoga stavlja pred nas, ali je možda prirodno i prvo: koliko je nakon poldrug desetljeća Hrvatska i lijepa i naša?

  Nema sumnje, hrvatska zemlja jedan je od još malobrojnih dijelova Europe očuvan od raznih oblika devastacije. U toj istinski lijepoj zemlji živi još, premda ga bijela kuga kosi, pitom, kulturan i civiliziran narod staroga korijena, preživjevši i doživjevši na ovom tlu gotovo četrnaest stoljeća. Nije stoga čudno što je u globaliziranu svijetu upravo takva zemlja predmet zanimanja mnogih, među kojima je mnogo onih koji žele ovdje živjeti jer su istinski zaljubljenici naše zemlje i naših ljudi, naši su prijatelji, koji nas već godinama posjećuju i na svoj način postali su naši sugrađani. No mnogo je nažalost i mogućnika koji su spremni uložiti milijune eura ili neke druge valute da kupe "svoj dio Hrvatske" na kojemu će preprodajom ili iznajmljivanjem sagrađenih objekata dobro zaraditi. A ni drugi motivi nisu isključeni. Naprotiv!

  Takvi slučajevi ne bi nam teško padali kada ih mi sami ne bismo potpomagali. Nažalost i neka tijela vlasti godinama svojim potezima pomažu rasprodaju Domovine. Teško je naime ne upitati se kako smo tako olako nasjeli onima u inozemstvu koji nam nude tzv. reciprocitet u kupnji nekretnina, iako mi za taj reciprocitet nemamo novca ni interesa. Oni koji malo bolje poznaju načine lobiranja znaju kakvim se sve "fintama" služe inozemni lobisti ne bi li od naših državnih tijela ishodili dozvolu za kupnju nekretnina. Slični pritisci, potpomagani od onih u nas koji na tome zarađuju "teške milijune" (drugi vlasnik, a isti direktor? – zanimljivo!) odnosi se i na već obavljenu većinsku ili potpunu prodaju hrvatskih banaka, a onda i najboljih hrvatskih tvrtki, čija dobit sada odlazi strancima.

  Ali nisu drugi krivi. Mi se moramo upitati: gdje nam je pamet, gdje nam je srce?

  Mnogo je toga i do našeg mentaliteta, koji je podložan iluziji da se lako može do boljega života, pa je sklon sve učiniti ne bi li ga se domogao. Klasičan primjer kako mnogi čine kad im se pruži prilika ovakav je: ima čovjek djedovinu s kojom ne zna što će - ne obrađuje ju, ne gradi, pa dođe li neki posrednik i otvori torbu novca, to mu je spas! Čovjeku se zaiskre oči – vidi sebe u novom automobilu, ženu u bundi, riješio se zaostalih kredita, a može podići i novi i još će možda biti i za kakav stančić u metropoli za djecu ili unuke. Ako ga na čas i stegne u grlu, proguta, zažmiri, potpiše i – ode djedovina! Nije onda teško otpisati "ničiju" tvrtku, pa ni ratne junake ako mi koji ostajemo "vani" možemo i dalje "slobodno" piti i jesti, kupovati u (većinom stranim) trgovačkim lancima i putovati kud nas noge nose. "E, moj narode!", rekao bi naš suvremenik. No čemu se čuditi!? Nije to od jučer - nad takvima su još naši Kozarci, Kranjčević, Matoš, Ujević, Nazor, Šoljan i mnogi prolili i suza i žuči, a imali bi ih prolijevati i današnji pisci da se većinom nisu otuđili od naroda. Tako se ponovno možemo uvjeriti u to kako u nas nema ksenofobije, osim kod pojedinaca, nego ima ksenolatrije, na što se žalio još Juraj Križanić prije tri i pol stoljeća - kao da nam narodno ime ne znači baš suprotno: gospodar zemlje!

 Potegli smo ovu temu baš ovih dana kada se sjećamo junaka Vukovara i Hrvatske jer je pravi čas upitati se: za koju i čiju smo se Hrvatsku borili? Ta je bitka bila teška, ali je dobivena. Ali rat za Hrvatsku, rat u glavama i srcima da Hrvatska bude i lijepa i naša trajat će još godinama i desetljećima.

 Valja jasno reći: imati Hrvatsku ne znači zarobiti je i zatvoriti niti se Hrvat smije začahuriti u svoje, jer, kako reče naš pjesnik Drago Ivanišević: "I ja kao Hrvat brat sam sviju ljudi. I kud god idem sa mnom je Hrvatska." No dužni smo kao katolici, moralno i domoljubno većinski odgovorni, misliti o Hrvatskoj i ne dati se u ljubavi prema njoj natkriliti. Koliko god istina bila da je kršćaninu konačni cilj nebeska domovina, ipak taj naš put započinje u zemaljskoj. Stoga i skoro Došašće stavlja pred nas i tu dimenziju odgovornosti: kome i gdje Isus dolazi i odakle mi k njemu polazimo? I ako onda danas uz naše tragične i slavne obljetnice zavapimo "Molimo i radimo za Hrvatsku", to je zato da se ojačamo u svijesti da čovjek ne može rasti bez ljubavi za zemlju iz koje je niknuo.

 Ako se to kome čini zastarjelo, neka! Možda će ipak zapeti olovka kome od onih koji jednim potezom pera otpisuju komad domovine.

(MI 11/2006.)

 

PLAČI VOLJENA ZEMLJO

 

SPROVOD I UKOP ZIDA BOLI

 

Otkriven Zid boli! Tako su glasili naslovi u novinama nakon što je, konačno, nakon prvotnih najava da će to biti već u proljeće, upriličena gotovo pompozna svečanost otvaranja jednoga novog spomen parka na zagrebačkog Mirogoju. Odmah nakon što je svečano otkriveno to zdanje, koje bi po želji i zamisli nekih trebao biti spomenik nestalima i poginulima u Domovinskom ratu te nadomjestiti onaj prvi i pravi Zidboli, mediji su progovorili o skandalu. Sve se svelo na floskulu da je "Crkva ignorirala ceremoniju". Kao da se htjelo sugerirati da do branitelja (jedino!) Crkva nimalo ne drži te da je njezin odnos prema njihovoj žrtvi farizejski.

Međutim, osim što je i don Živko Kustić napisao sjajan kratki komentar o tome, jedini je Milan Ivkošić, kolumnist Večernjeg lista, podsjetio na pravi pravcati skandal koji se sa Zidom boli svojedobno dogodio "s 'lopovskim' uklanjanjem opeka sa Zida boli na Selskoj cesti, u ranu zoru dok pošten svijet spava, što je izazvalo podosta ogorčenja u javnosti". Zato su ogorčeni roditelji i rodbina onih čija su imena sami upisali na svoje opeke u svojemu Zidu boli, dok su ga gradili kao opomenu međunarodnim "promatračima" i njihovim bezdušnim nalogodavcima te kao nadomjestak za svoje nestale i poginule, vidjevši navedeni naslov u novinama mogli pomisliti da je konačno negdje pronađen taj njihov sa Selske ceste ukradeni Zid boli. Vjerujem da su i oni koji su nazočili ceremoniji na Mirogoju stalno u duhu pred očima imali te drage opeke s imenima najmilijih, pa i dok su njihova imena pretraživali na golemim crnim granitnim blokovima novoga spomenika. Vjerojatno je zato, znajući kakve sentimente i nostalgiju većina onih (i ne samo njih!) koji su krvno i emotivno povezanih s imenima na opekama Zida boli prema njemu gaji, organizator projekta sam dovršetak i dan svečanosti gotovo do posljednjeg trenutka ako ne držao u tajnosti a ono daleko od javnosti! No nije samo to skandalozno.

Taj novi mirogojski "Zid boli", nazvan također "Glas hrvatske žrtve", svakako treba posjetiti i osjetiti, tj. doživjeti njegovu dušu i zračenje. Prilazeći mu s južne strane uz mirogojske arkade, budući da je u početku skriven pogledu, namjernik najprije ispred sebe uočava golemi bijeli spomenik partizanskim žrtvama II. svjetskog rata. Došavši tek na kojih stotinjak metara od njega, uočava se, lijevo od partizanske bjeline, granitna crnina posvećena hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata. Stojeći ispred velikog bijelog partizanskog kamena, čovjek će, ako uspije osloboditi se svih ideoloških i inih predrasuda i okova, osjetiti snažno uvjerenje kipara da je smrt onih kojima podiže spomenik imala smisla i da su ti ljudi poginuli za određene ideale.

Prešavši potom preko grobljanske staze na suprotnu odnosno lijevu (!) stranu i našavši se pred golemim crnim granitnim blokovima, koji asociraju na ravan i moderniziran Stonehenge, čovjeka – čak i ako ne zna kakav je to spomenik – zahvati najprije zebnja. Na malom kamenom (također crnom) položenom kvadratu bez iménâ – koji figurira kao "oltar", oko kojega je cvijeće i službeno položeni vijenci – titra mali plamen "vječne vatre" točno u sjecištu dvaju poprečnih žljebova u liku križa. S druge strane (koja je možda prva, jer je tu ulaz u obliku portala), u dva niska izdužena zidića ugrađeno je po desetak opeka iz izvornog Zida boli. Gdje su ukopane ostale opeke, ne može se vidjeti. Ispred vidljivih je mnoštvo svijeća koje neslužbeno donosi rodbina ili molitveno raspoloženi posjetitelji. Tu su i klupe, na kojima rijetko tko sjedi. Prilike u crnini, uglavnom starije dobi, potpuno se uklapajući u crni mramor, stalno obilaze u nekom čudnom nemiru, tražeći imena svojih najmilijih, zapravo tražeći njih i nakon što su im, ako su ga našli, granitno ime dodirnuli ustima, rukom, srcem ili duhom. Raspela, kršćanskog simbola pobjede nad smrću i znaka uskrsnuća – nema. Jer onaj položeni križ, bez obzira na vatru koja grije, djeluje hladno i poraženo. Kao da nema snage naglasiti smisao hrvatske žrtve za slobodu.

Nakon obilaska cijeloga "spomen parka" i nekoliko spontanih prolazaka kroz sva "vrata", čovjek postaje konačno svjestan da od hrvatske žrtve nije čuo gotovo nikakav – glas! Ali zato se, upravo na tom mjestu, snažno čuje i osjeća (nečija) ideja da "novi" Glas hrvatske žrtve ne bude samo "likovna i prostorna transformacija Zida boli koji se nalazi na lokaciji Selska ulica - Ilica", kako se o svojoj viziji spomenika izrazio sam autor Dušana Džamonja, nego potpuna transformacija same ideje hrvatske žrtve! Upravo zato što je taj spomen park zamišljen kao nekakav "imaginarni hram" gdje će se s punim pijetetom poštovati sjećanje na najbliže koji su "stradali zbog nekih nerazumnih razloga" (istaknuo A.K.), čovjek u tom prostoru ne nalazi smiraj već ga hvata nemir i obuzima tjeskoba (hrvatske) duše prisiljene na "vječno lutanje" u potrazi za smislom svoje žrtve. Tome "hramu" nedostaje samo – piramida!

Odlazeći s Mirogoja opterećen tim osjećajima (i nemirom je li slučajan taj odabir lokacije kako bi se jače doživio kontrast da su partizani prikazani kao "bijelci" a hrvatski branitelji kao "crnci"), čovjeku se ipak nakon svega mirno nameće zaključak da je doista dobro i opravdano, dostojno i pravedno, primjereno i dolično da "sprovod" i "ukop" Zida boli nije vodio ni jedan biskup te da u tom "obredu" nije sudjelovala ministrica branitelja. Jer upravo oni koji su u medijima najpogrdnije prozivani za "bojkot" te manifestacije, neusporedivo su zaslužniji za čuvanje pijeteta hrvatskih poginulih branitelja nego su to oni koji su uvijek prvi pred kamerama i na medijskim "prvim crtama" borbe za mrvicu vlastite slave. Ali sjaj i bjelinu svijetle žrtve hrvatskih branitelja, čija se imena pokapaju usporedo s povećavanjem broja "udruženih u zločinački pothvat", ne može zamračiti ni Džamonjin crni mramor ni mračna ideja da rodbini i domoljubima njihove opeke budu što dalje od očiju i srca. Jer imena hrvatskih branitelja upisana su neizbrisivom bojom u Knjigu života i besmrtnim perom u dlan Onoga pred kojim će se jednom, kako nam Biblija jamči, prignuti svako koljeno i kojemu će svaki od nas za sebe dati račun!

 

Andjelko K. (MI br. 11/2006.)